Od 22. do 26. kolovoza 2022. u Parizu, u centru izvrsnosti u kampusu Condorcet, održan je redoviti XV. Međunarodni kongres Međunarodnoga društva srednjovjekovne filozofije (Société internationale de philosophie médiévale, SIEPM).
Prior samostana bl. Augustina Kažotića fr. Anto Gavrić, profesor na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i član SIEPM-a, održao je izlaganje pod naslovom „Radicalisation de l'anthropologie aristotélicienne – l'anthropologie politique de Rémi de Florence“, prikazavši primjer radikalizacije aristotelovske antropologije u političkoj antropologiji poznatoga talijanskog dominikanca Remigija Firentinskog (Remigio dei Girolami, + 1319.), učenika sv. Tome Akvinskog i učitelja Dantea Alighierija.
Glavna tema kongresa bila je „Radikalna misao u srednjem vijeku“, s raspravama, studijama i prilozima o inovacijama, razlikama, promjenama paradigme ili učvršćivanju tradicija u različitim razdobljima i različitim jezičnim kontekstima (latinski, arapski, hebrejski, grčki ili pučki jezici).
Opširnije:Fr. Anto Gavrić na međunarodnom kongresu srednjovjekovne filozofije u Parizu
Isusove riječi iz današnjeg evanđelja: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene" pozivaju nas na budnost u našem kršćanskom životu. Židovi bi opasivali bokove kada bi išli na neka dulja putovanja, da im haljine koje su nosili ne bi smetale na dalekom putu. Mi kršćani smo također na jednom dugom putovanju, putovanju koje traje čitav naš život, a cilj putovanja je Kraljevstvo nebesko. Što su nama te haljine koje moramo pripasati, da nam ne smetaju? To su upravo grijesi kojima je naša ljudska narav sklona. Svi smo mi ljudi različiti, i svi griješimo, na različite načine, kao što su i haljine koje nose različitih izgleda, oblika, boja, ali svaka od tih haljina smeta na putovanju. Stoga Isusove riječi da pripašemo haljine nam prvotno govore da stegnemo ondje gdje griješimo. Čovjek koji zna da psuje, ako želi nastaviti svoje putovanje prema Kraljevstvu Božjem, mora bdjeti nad samim sobom da ne izgovori svašta, odnosno mora stegnuti svoj jezik. Čovjek koji je oholica i postavlja se iznad drugih, na njemu je da stegne svoj ego i da se vježba u poniznosti. To stezanje je, istina, neugodno, ali je itekako potrebno. Ako se te haljine grijeha ne stegnu, onda ćemo zbog njih na putu padati, a do cilja nećemo doći.
Euharistijskim slavljem koje je predvodio mons. Mijo Gorski, zagrebački pomoćni biskup, dominikanski samostan i župa bl. Augustina Kažotića u Zagrebu na Peščenici svečano su 3. kolovoza 2022. proslavili svoga zaštitnika u okviru trogodišnje pripravu za proslavu 700. obljetnice smrti prvoga hrvatskog blaženika.

Nakon pozdravnih riječi samostanskog priora fr. Ante Gavrića, mons. Mijo Gorski je pozvao vjernike na molitvu da sljedeća godina, kada se navršava 700 godina od smrti bl. Augustina Kažotića, bude i godina njegova proglašenja svetim.
Opširnije: Biskup Mijo Gorski na proslavi Kažotićeva na Peščenici
U sklopu priprave za proslavu 700. obljetnice smrti prvoga hrvatskog blaženika Augustina Kažotića, u ponedjeljak 25. srpnja započinjemo devetnicu za ovogodišnju proslavu zaštitnika župe i samostana. Ove godine devetnicu predvode oci provincijali, redovnički poglavari, iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svaki će se dan izmjenjivati po jedan provincijal. Raspored je na prigodnom plakatu.

Opširnije:Provincijali predvode devetnicu bl. Augustinu Kažotiću
Bogoslužje ove nedjelje pruža nam jedan od najdragocjenijih bisera u Evanđelju, „Očenaš". U kršćanskoj starini „Očenaš" je bio dio tajna kršćanske vjere koje je čuvao i štitio tzv. zakon o tajni: povjeravao se katekumenima tek na kraju njihove ozbiljne pripreme, uoči krštenja, zajedno s tumačenjima o euharistiji. Onaj koji ga je primao čuvao je njegove riječi kao relikvije i sa žudnjom čekao čas kad će, izlazeći iz kupelji krštenja, „okružen braćom i predstavljen Majci“ (Crkvi) podižući ruke prema nebu, prvi put uskliknuti „Oče!“, te tako svima omogućiti da ga prepoznaju kao novo Božje dijete.
Potrebno je prisjetiti se toga jer smo Očenaš pretvorili u običaj, izgovarajući ga često, izgovarajući ga serijski, izgovarajući ga i ne misleći na njegov sadržaj, kao što izgovaramo strelovitu molitvicu u času potrebe ili u strahu. Izgubili smo smisao strahovitog otajstva koje se krije u tim riječima što su izašle iz Božjih usta. Treba molitvu Očenaša iskupiti od navike koja je prekriva kao nekom naslagom koja izolira, i koja nas priječi da zadršćemo netom izgovorimo ili čujemo njegove prve riječi. Očenaš nas više ne potresa, a morao bi nas prodrmati. Očenaš se rodio iz Isusove molitve. Vidjevši Isusa kako moli, učenicu su se uvjerili da nisu nikada u svom životu pravo molili; osjetili su veliku želju za molitvom, i Isus je udovoljio toj njihovoj želji dajući im svoju molitvu.
Za Lourdes smo se odlučili spontano. Sve silne aviokompanije koje ljeti lete do Splita, par sati razmišljanja i imali smo kartu Split-Bordeaux. Let je bio ugodan, oko dva i pol sata. Susret s Bordeauxom blago rečeno: šokantan.
Mi, Hrvati još od komunizma „Zapadnu Europu“ obično doživljavamo kao nešto napredno, bogato, moderno. Barem moja generacija. Ali daleko je to i od bogate i od uređene sredine. Skromno bih primijetila da je zlatno doba „Zapadne Europe“ trajno završilo…
No vratimo se mi na Lourdes. Prebaciti se od Bordeauxa do Lourdesa, više je nego jednostavno. Francuzi imaju TGV. Za dva i pol sata smo bili na cilju.
Današnje evanđelje o Božjem pohodu Marti i Mariji u liku Isusa iz Nazareta nadovezuje se na poruku prvog čitanja, iz Knjige Postanka, o Božjem pohodu Abrahamu i Sari u liku triju zagonetnih posjetitelja, kojima je Abraham iskazao neobičnu gostoljubivost. U trojici posjetitelja Abraham prima za obiteljski stol samoga Boga. Ovim gostoljubivim susretom s Bogom Sara postaje blagoslovljena: od neplodne postaje plodna i uskoro će začeti sina Izaka čiji će potomak biti Isus Krist.
Crkva nas danas poziva da se oduševimo za vlastiti život, da taj život prenosimo na djecu. Želi nam učvrstiti vjeru da je svako začeto dijete neizmjerno vrijedno i važno, važnije od svih drugih naših probitaka. Uči nas da je život vrhunska vrednota. Važno je ovo isticati danas, kad se u Hrvatskoj posljednjih godina vode žive rasprave o legalizaciji zločina nad svim zločinima, pobačaja ili čedomorstva, kad Hrvatska polagano umire, puno je više mrtvačkih sanduka, a sve manje kolijevki s djecom.
Evanđelisti nas izvješćuju da je Isusa povremeno okruživalo silno mnoštvo. Pa ipak, među tim mnoštvom ne nađe se dovoljno radnika. Ovaj deficit na radnoj listi Kraljevstva nebeskoga ne nadoknađuje se javnim oglasom i pozivom u najam bilo kojoj osobi, nego molitvom radnika upućenoj Ocu nebeskom da On sam potraži radnike i pošalje ih u žetvu.
Istovremeno, onima koji su upogonjeni u rad Isus ukazuje na žurnost djelovanja. Njihova svrha nije u druženju ili provedenom vremenu skupa, svrha im je činiti ono što je Isus činio: naviještati Radosnu vijest, liječiti bolesne i oslobađati opsjednute. Širenje Božjeg kraljevstva na zemlji moguće je jedino odricanjem od zemaljskih dobara. Svojim učenicima-radnicima Isus oduzima kesu, torbu, obuću, a Matej zapisuje da im je oduzeo i štap. Kraljevstvo Božje ne širi se istim načinom kao zemaljsko, stoga ni sredstva ne mogu biti ista.
Fr. Marin Golubović, član samostana bl. Augustina Kažotića, slavio je mladu misu u nedjelju 26. lipnja 2022. u svojoj rodnoj župi sv. Antuna Padovanskog u Našicama. Uz njega su u koncelebraciji bili provincijal Hrvatske dominikanske provincije fr. Slavko Slišković, župnik župe sv. Antuna Padovanskog u Našicama fra Petar Cvekan, braća dominikanci i drugi svećenici. Propovijedao je vlč. Ivan Marković, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije.

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je 28. svibnja pod euharistijskim slavljem u župnoj crkvi Svetog pape Ivana XXIII. u Zagrebu zaredio 19 novih svećenika od kojih su dvojica članovi Hrvatske dominikanske provincije: fr. Marin Golubović i fr. Mario Ilija Udovičić.
U svojoj homiliji kardinal Bozanić je rekao: "Isus promatra dubinu našega srca, koje želi osloboditi, ozdraviti, posvetiti. Svetost dolazi od Boga koji je jedini svet i koji nas prvi ljubi. Čovjekova svetost nije odsutnost grijeha. Tko bi tada mogao postići svetost? Svetost se postiže, u svetosti se napreduje, prihvaćanjem Krista - i to sada. To vječno sada traje u Bogu. Ono se neprestano događa između Boga i čovjeka po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Tu su smješteni kršćanski pozivi, a posebno poziv u ministerijalno svećeništvo."