Obredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.
A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«

Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.
Euharistija predstavlja središte i vrelo kršćanskog života. Za kršćanina je euharistija, kao mjesto privilegiranog susreta s Kristom, središte njegova duhovnog života. Same Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." objašnjavaju zašto Crkva, a time i svaki vjernik, gradi svoj identitet na euharistiji, središnjem, djelotvornom i živom znaku Kristove prisutnosti s nama i u nama, crpeći iz nje vlastitu snagu za svoje poslanje. Isus je živi kruh koji je s neba sišao i zbog toga je euharistija temelj zajedništva vjernika s Isusom Kristom, otkupiteljem i spasiteljem.
Opširnije:"Tko god bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek."
U svakoj župi postoje dvije kategorije ljudi: osobe u potrebi i osobe koje su spremne darovati svoje slobodno vrijeme, te materijalna ili druga dobra dati na raspolaganje potrebitima. Župni caritas uključuje ljude koji svoje slobodno vrijeme i sposobnosti koriste na način da dragovoljno organiziraju i povezuju bližnje u potrebi s onima koji su spremni svoja dobra i usluge staviti im na raspolaganje. Župni caritas je most – poveznica između jednih i drugih. Ono što župni caritas čini posebnim u odnosu na slične humanitarne organizacije, jesu razlozi zbog kojih se pomaže drugima. Volonteri župnog caritasa temelje svojeg djelovanja pronalaze u evanđelju, u Isusovoj zapovjedi ljubavi i vjeri u Boga po kojima je svaki čovjek slika Božja, te kao takav ima nepovredivo dostojanstvo. Karitativna i volonterska aktivnost u Crkvi postoji od samih početaka, o čemu nam svjedoči i Sveto pismo (Dj 6,2-4; 6,42-44).
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u svojim temeljima ima tradiciju i predaju Crkve da je Marija na kraju života „usnula", tj. dušom i tijelom uznesena bila na nebo. Razlog toga vjerovanja je bila Marijina uloga u povijesti spasenja, odnosno posebnosti njezine suradnje, kao Majke Božje, s Bogom. Kad razmišljamo i govorimo o Marijinom uznesenju na nebo, ne smijemo pasti u zamku i poistovjetiti to s Kristovim uzašašćem na nebo.
Kroz Ivanovo evanđelje provlači se pitanje, koje je mučilo prve kršćane, zašto Židovi nisu povjerovali u Isusa, odnosno zašto ga nisu prihvatili Mesijom budući da je Isusovo poslanje i propovijedanje među njima završilo neuspjehom?! Jedan od razloga njihove nevjere sadržan je u njihovom mrmljanju na Isusovu tvrdnju da je kruh koji je sišao s neba: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo mu li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba'"? Prema židovskoj predaji i tradiciji kada Mesija dođe nikoga neće poznavati, drugim riječima, neće imati zemaljsko podrijetlo. Židovi nisu očekivali utjelovljenog Mesiju i zbog toga odbijaju prihvatiti Isusovo božansko podrijetlo.
Ovdje pogledajte izvještaj LaudatoTV o proslavi blagdana našega Zaštitnika i Blaženika
Blagdan prvog hrvatskog blaženika u njemu posvećenoj zagrebačkoj župi svečano je proslavljen i ove godine. Nakon devetnice i osmišljenog misnog trodnevlja, proslavljen je blagdan bl. Augustina Kažotića, dominikanca i zagrebačkog biskupa na prijelazu iz 13. u 14. stoljeće. Svečano misno slavlje predvodio je umirovljeni gospićko-senjski biskup, mons. Mile Bogović u koncelebraciji s provincijalom Hrvatske kapucinske provincije fra Jure Šarčevićem, svećenicima okolnih župa te brojnom braćom dominikancima. U pozdravnoj riječi biskup Bogović, uz želju da blaženi Augustin Kažotić što skorije bude proglašen svetim, izrazio je zahvalnost što se našao u lijepoj crkvi, koja nosi ime prvog hrvatskog blaženika o kojemu je sam mnogo čitao te mu se utjecao.