Na blagdan prvoga hrvatskog blaženika Augustina Kažotića u nedjelju 3. kolovoza u istoimenoj je župi na zagrebačkoj Peščenici svečano proslavljen poznati duhovni velikan. Misno je slavlje, uz koncelebraciju desetak svećenika predvodio mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački. Uvodno je u ime župne i samostanske zajednice biskupa pozdravio p. Marko Bijelić, župni upravitelj.
Nakon 365 dana rada, učenja i službovanja, (koji su usput proletjeli, jer kao da smo jučer bili na Braču i pričali kako bi iduće godine, uz Božju pomoć, mogli na Korčulu), naš vođa i kapetan pater Marko, poveo nas je u nedjelju 20.07. nakon svete mise i molitve, na 11 nezaboravnih dana na otok Marka Pola. Plan za put i boravak je prethodnih dana bio isplaniran do najmanjeg detalja. Uspjeli smo iznajmiti veliki kombi, naš kuhar Ivan Tomkić složio je (uz moju malu pomoć) jelovnik, i kupilo se i nabavilo sve. U Opuzenu smo još ubacili dinje i lubenice u krcati kombi.
Danas započinjemo trodnevlje - bližu blagdansku pripravu. Kao vrijedan poučni i duhovni poticaj za štovatelja našega Blaženika donosimo pisani uradak dominikanca Marijana Biškupa o blaženikovoj čudotvornosti.
O životu, radu i čudesima Augustina Kažotića govore mnogobrojna izvorna građa i mnogi povjesnici naše kulture i religijske prošlosti, kao npr. M. Madijev, S. Ferrarius, I. T. Mrnavić, B. A. Krčelić i mnogi drugi. Našu pozornost u ovomu trenutku privlače oni pisci i dokumenti koji prikazuju Kažotića kao čudotvorca.

Ove nedjelje evanđelist Matej nam donosi Isusovu prispodobu o sijaču i zrnju (sjetvi). To je prva od sedam Isusovih prispodobi u 13. poglavlju Matejeva evanđelja. Ova prispodoba je o Riječi Božjoj i dilemi prve kršćanske zajednice zašto Izrael odnosno Židovi nisu prihvatili Isusovu Radosnu vijest. I u današnjem kontekstu možemo postaviti pitanje zašto izostaje vidljivi plod kod mnogih vjernika koji se susreću i čuju tu Božju riječ. Zašto uvijek ne dopustimo oblikovati i urediti naš život po Isusovoj riječi i Božjoj volji?
Opširnije:Božja Riječ je namijenjena svakom čovjeku (uz 15. nedjelju kroz godinu)
Živimo u nekom neobičnom vremenu koje bismo mogli nazvati vrijeme paradoksa. Imamo veće kuće, a manje obitelji; više pogodnosti, a manje vremena. Stječemo veću naobrazbu, ali manje razuma.Više znanja, ali lošije prosuđujemo. Imamo više stručnjaka, ali i više problema. Više lijekova, ali manje zdravlja. Previše lakoumno trošimo. Premalo se smijemo. Prebrzo vozimo. Prelako se naljutimo. Predugo smo budni. Premalo čitamo. Gledamo previše televizije. Rijetko molimo. Umnogostručili smo svoje vlasništvo, ali umanjili vrednote. Previše pričamo, premalo volimo i prečesto lažemo.
Najavljuje se da će uskoro vrijeme posve odgovarati godišnjem dobu u koji smo netom ušli, sunce će sve jače pržiti tako da već sad treba preventivno djelovati, treba na bilo koji način nabaviti kremu za zaštitu protiv sunca, odnekud treba namaknuti prijeko potrebna sredstva za dugo toplo ljeto. No, prije odabira najbolje i realne destinacije ljetnog odmora svjesni smo da će mnogi takve snove i želje prebaciti za drugu godinu kad će sve, čini se, krenuti svojim pravim tijekom, te će konačno svi Hrvati moći slobodno i opušteno uživati na različitim prekrasnim otocima i lijepom našom obalom. Ipak, to vrijeme još nije došlo.

Gledano liturgijski, Crkva slavi samo tri "rođendana": Isusovo rođenje, Marijino i Ivana Krstitelja. Lik Ivana Krstitelja zauzima posebno mjesto u Novom zavjetu, napose u evanđeljima. Ivan Krstitelj, osim što je bio Isusov rođak, bio je njegov preteča, zadnji starozavjetni prorok koji je navijestio i pripravio dolazak Isusa Krista, obećanog Mesije. Budući da potječe iz svećeničke obitelji, otac Zaharija je bio svećenik, Ivan je odrastao blizu Boga, u određenom je trenutku osjetio Božji poziv, povukao se u pustinju, navijestio dolazak Mesije - Spasitelja, propovijedao i pozivao na obraćenje i pokajanje, te je krstio na rijeci Jordanu.