Biti kršćanin znači biti zagledan u Krista, slijediti ga, biti s njime do kraja povezan. Vjera stavlja Krista u središte života. Tim pogledom vjere kršćanin zamjećuje i druge ljude kao svoju braću, otkrivajući u njima trag Kristove prisutnosti. Oholost i licemjerje se javljaju u srcu kršćana kada izgube ljepotu Kristova pogleda na ljude, kada u drugima vide isključivo njihove slabosti i grijehe, zaboravljajući pri tome na vlastitu grešnost.
"Ljubiti svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu, pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj." Sve su ovo Isusovi imperativni zahtjevi njegovim učenicima, slušateljima i kršćanima bilo kojeg vremena.
Sinoć, 18. veljače 2019., na spomendan zaštitnika umjetnika Beata Angelica, u organizaciji Galerije hrvatske sakralne umjetnosti ''Laudato'' i samostana bl. Augustina Kažotića, u multimedijalnoj dvorani "Dominik Barač" našega dominikanskog samostana, Ivanićgradska 71, na zagrebačkoj Peščenici, otvorena je retrospektivna izložba ''Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu''.
Opširnije:Otvorenje retrospektivne izložbe hrvatskih svetaca i blaženika

Opširnije:Molitveni susret: "Krist nije sebi ugađao." (Rim 15,3)
Čovjek u srcu nosi beskrajnu čežnju za srećom. Ta čežnja čovjeka podsjeća da njegovo postojanje jest Božji blagoslov. Bog hoće da čovjek bude sretan i zbog toga tu čežnju ne može ništa zadovoljiti ili ublažiti doli sam Bog. Svi trenuci „zemaljske" sreće, kada pomislimo da smo konačno ispunili tu čežnju, su predokus vječne sreće i upućuju nas na zajedništvo s Bogom u vječnosti kao jedinom načinu ispunjenja te iskonske žudnje čovjeka za srećom. Konačna sreća je vječno blaženstvo: Boga gledati i imati udjela u blaženstvu Božjem. Za kršćanina, odnosno vjernika, sreća nije u čovjeku ni izvan njega, isključivo je u Bogu. Božja Riječ u Svetom pismu je svojevrsni putokaz na putu k vječnoj sreći.

Opširnije:Veljača: „Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji”
U kršćanskom životu vjernika poziv i poslanje su neodvojivi. Poziv uključuje poslanje. Na temelju sakramenata kršćanske inicijacije (krštenje, euharistija i potvrda) kršćanin živi puninu života vjera s Kristom. Oni su, napose krštenje, vrelo novoga života u Kristu, odakle izvire kršćanski život. U toj povezanosti i usmjerenosti kršćanskog života na Boga, poziv i poslanje kršćanina je svojim življenjem Boga slaviti, dajući, na taj način, svjedočanstvo o snazi evanđelja. Za to poslanje primamo Duha Svetoga, dar Uskrsloga Gospodina, kojim nas je Isus pomazao i opečatio. U svjetlu djelovanja Duha Svetoga svaki kršćanin ima dva temeljna poziva.


Proročka služba je sastavni dio života i poslanja Crkve. Njezin proročki glas je odraz žive i aktualne Božje Riječi, koju propovijeda u kontekstu svakog vremena i prostora. Ta proročka dimenzija kršćanskog života upućuje na potrebu preobrazbe i obraćenja čovjeka i društva. Zbog toga proročka dimenzija kršćanskog poziva je usko povezana s živom Božjom Riječi jer samo riječ Boga i o Bogu ima moć i snagu čovjeka preobraziti i obasjati konkretne i aktualne prilike u kojima živimo i djelujemo. Proročko poslanje Crkve kao zajednice i svakog vjernika traži dvostruku otvorenost: prije svega prema Bogu, budući da u biblijskom poimanju prorok je Božji čovjek: onaj koji nosi plamen Božje riječi u srcu, a zatim i prema konkretnom čovjeku, tj. bližnjemu.