Trinaesto poglavlje Matejeva evanđelja završava s tri Isusove prispodobe o Kraljevstvu nebeskom. Radi se o prispodobama o blagu i biseru, koje se međusobno nadopunjuju i o ribarskoj mreži. Zanimljivo je da ove prispodobe susrećemo samo kod evanđelista Mateja. Ovim prispodobama Isus poziva svoje slušatelje na radikalno nasljedovanje. Kraljevstvo Božje zahtjeva odluku koja je istovremeno spremnost na odricanje od svega. Onaj tko otkrije i prihvati Boga za smisao svoga života, našao je svoju vječnu sreću. Kraljevstvo nebesko ne trpi oklijevanje.

Jedna od složenijih Isusovih prispodobi jest ona o žitu i kukolju, kojom se Isus dotiče jednog od glavnih problema svake religije: pitanje zla u svijetu. U prispodobi Isusov stav je jasan: zlo ni u kojem slučaju ne dolazi od Boga. Zlo u svijetu među ljudima je djelo i zasluga Sotone, neprijatelja Boga i čovjeka. Druga tema koje se Isus dotiče ovom prispodobom je Božja strpljivost. Bog ne tolerira zlo, ali vjeruje u čovjeka i njegov potencijal za dobro budući da je njegov stvoritelj. Zlo će na kraju povijesti biti odstranjeno i uništeno, ali Bog u svom milosrđu strpljivo čeka obraćenje svakog grešnika. Čovjek je po svojoj naravi puno nestrpljiviji i skloniji suđenju, osudama i „katalogizaciji“. Kao što gospodar njive odbija zahtjev svojih slugu za hitnim djelovanjem i čišćenjem njive od kukolja, tako i Bog dopušta da dobri i zli rastu zajedno.
Opširnije:Strpljivo milosrđe je jedini način da kukolja bude što manje
Matej donosi u svom evanđelju cjelinu ili blok od sedam Isusovih prispodoba. Prva prispodoba je o sijaču. Zanimljivo je da je to jedna od rijetkih prispodoba koje susrećemo u druga dva sinoptička evanđelja: Markovom i Lukinom. Kroz prispodobu, njezine simbolične slike i metafore Isus progovara o otajstvu (misteriju) Kraljevstva Božjega, otkrivajući slušateljima njegovu skrivenu prisutnost u življenoj stvarnosti. Prispodoba o sijaču je slikoviti Isusov govor o riječi Božjoj kao sjemenu što ga sijač obilno sije. Kroz slike sijanja, kojima nam je predočena sudbina sjemena, Isus ističe glavnu činjenicu: sjeme je posijano u našim životima.
Opširnije:Isusova prispodoba o sijaču otkriva dramatičnost našega života
Isus je u očima većine njegovih suvremenika bio percipiran kao rabi, tj. učitelj, koji je poučavajući i propovijedajući Kraljevstvo nebesko, otkrivao Mudrost Božju, usmjerenu na puninu čovjekova života i smisao njegova postojanja. Ta objavljena Božja mudrost je posebno usmjerena k malenima i neznatnima. Radi se, prema biblijskom shvaćanju, o siromašnima: svima onima koji su svjesni svoje ovisnosti o Bogu. Za Isusa „mudri i umni“ su oni koji su samodostatni, koji se isključivo oslanjaju na sebe. Vjera uključuje tu ovisnost, tj. potrebu za Bogom. Bez Boga život nema puninu smisla. Trenuci molitve, kada se je Isus povlačio u osamu, razgovor i zajedništvo s Ocem nebeskim, znak su njegove ovisnost o Ocu, koju je rado prihvaćao i na koju je druge poticao.
Isus i njegova Radosna vijest (evanđelje) su zahtjevni. Evanđelje stavlja jasne uvjete i norme pred svakoga onoga tko želi biti kršćanin i ići za Isusom Kristom, spasiteljem i učiteljem. O beskompromisnosti i radikalnosti Isusova stava govore njegove riječi apostolima: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Da li ovom izjavom Isus relativizira ljubav prema našim bližnjima? Zar je ljubav prema Bogu isključiva i ne dopušta ljubav prema drugom čovjeku? Kada promišljamo Isusove riječi o ljubavi prema Bogu, polazimo od istine da je Isus Krist vrhunac Božje objave.
Opširnije:Onaj tko ljubi istinski Boga ne bježi od križa Isusa Krista
Živjeti vjeru nije samo u pukom izvršavanju zapovijedi, nego zahtijeva vjerno nasljedovanje Isusa Krista u njegovim riječima i životu. Isus Krist, Sin Božji, je naš put spasenja. Vjerodostojnost vjere se potvrđuje snagom svjedočenja pred poteškoćama i protivljenjima svijeta. Tko nije vjeran Kristu, tko ga zaniječe pred svijetom, ujedno odbacuje dar njegova spasenja. Na to upozoravaju Isusove riječi: "Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima". Poziv na postojanost i vjernost Kristu u iskušenjima života, kao i u duhovnom boju, odraz je radosti evanđelja koju nam Bog daruje.
Svako Božje djelo(vanje) u ljudskoj povijesti je motivirano isključivo ljubavlju. Drugo ime za ljubav je milosrđe. Iz Božje ljubavi i samilosti proizlazi čovjekovo spasenje. Ljubav nije neosjetljiva i indiferentna pred patnjom bližnjega. Ali Bog traži suradnju čovjeka. Čovjek je poslan pomoći drugom čovjeku. U tom svjetlu gledamo poziv i poslanje dvanaest apostola, u čije ruke je Isus stavio snagu Božjeg milosrđa. Oni primaju ovlasti da budu znak Božjeg milosrđa, koje potiče život i suprotstavlja se smrti. Bog želi da čovjek živi i ima, prije svega, život vječni.
Opširnije:Naše je poslanje u vjeri s ljubavlju svijetu podariti nadu
U četvrtak nakon nedjelje Presvetog Trojstva slavimo Tijelovo, svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. U središtu ove svetkovine je euharistija, sakrament i otajstvo (misterij) prisutnosti našega spasitelja Isusa Krista s nama i među nama do kraja svijeta. Ova svetkovina vjere je usko povezana s tajnom (otajstvom) euharistije, u kojoj nam naš Gospodin daje ono najbolje i najveće: samoga sebe. Uvodi nas u žrtvu predanja Isusa Krista u smrti na križu i uskrsnuće i njegovo uprisutnjenje u svetoj misi. Zatim nas podsjeća da u svetoj pričesti primamo Isusa Krista, kruh života vječnoga.
Opširnije: Zato su nam Tijelo i Krv Sina Božjega zalog vječne baštine...

Opširnije:Misa zahvalnica za završetak šk. godine i blagoslov djece - foto