Zakoračili smo u još jednu korizmu s tko zna kakvim mislima i osjećajima, s tko zna kakvim proživljenim i doživljenim situacijama i pitamo se što sada? Čini se da se ni u tom vremenu u ničem bitnom posebno ne mijenjamo, nego samo gomilamo svoje želje i prohtjeve kojima pokazujemo drugima kako je, eto, i nama stalo da postanemo bolji ljudi, da poboljšamo kvalitetu života time što se odričemo alkohola, pušenja, kolača, izlazaka u restorane, gledanja televizije ili onoga što smo pretjerano konzumirali u životu «prije korizme», pa sada pokazujemo da to sve zajedno i nije toliko važno, jer možemo živjeti i bez toga, barem kroz određeno razdoblje.

U Starom zavjetu guba, kožna bolest, (po)smatrana je često , kao teški oblik nečistoće, ozbiljnim znakom Božje kazne za grijehe. Zanimljivo je da u Starom zavjetu Biblija donosi svega dva primjera ozdravljenja od bolesti gube. Mirjam, Mojsijeva sestra, je ozdravila na molitvu i zagovor Mojsija i Naaman, aramejski vojskovođa, ozdravio je pomoću zagovora i savjeta proroka Elizeja. Bolest gube nije bila samo još jedna u nizu ozbiljnih prijetnji za zdravlje, nego je ona donosila progonstvo i samoću. Guba je, uz polagano i mučno tjelesno umiranje, donosila progonstvo izvan zajednice i društvenu smrt. Zabranjen im je bio doticaj s bilo kojim zdravim čovjekom. Čak nisu niti nakon smrti bili pokapani na zajedničkim grobljima. Progon iz društvene zajednice je bio simbol duhovne smrti jer se je držalo da je onoga koji je obolio od gube i sam Bog napustio zbog njegova grijeha.
Opširnije:Ozdraviti od gube je posebni izraz Božje samilosti
Iskustvo patnje i boli je neodvojivo od čovjekova života. Svatko je od nas iskusio patnju na fizičkom, duhovnom, emocionalnom ili psihičkom području vlastite egzistencije. Pri tome se uvijek javlja pitanje: Želi li Bog našu patnju? Odnosno zašto je dopušta? Ako Bog ljubi čovjeka zašto dopušta njegovu patnju? Ovo se pitanje dotiče problema zla u okviru teodiceje. Iako je to pitanje po sebi kompleksno, te traži slojevit odgovor, Isus Krist nam odgovara na to pitanje svojim životom i križem. Na križu Bog je prihvatio našu patnju. Postao je dio nje. I to je njegovo rješenje. Patnja je znak kontingentnosti čovjeka. Kroz patnju su provučene granice ljudskog bića. Bog ne želi da patimo, što Isus pokazuje odnosom prema patnicima, nemoćnicima i bolesnicima. Naivno je sanjati ljudski život bez patnje.
Evanđelist Marko stavlja početak Isusova javnog djelovanja u grad Kafarnaum na obali Genezaretskog jezera. U njemu će Isus učiniti neka od svojih najvećih čuda. Isus u svom javnim nastupu nikoga nije ostavljao ravnodušnim jer „učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“. Marko na početku svoga evanđelja jasno ukazuje na razliku između Isusa i pismoznanaca odnosno farizeja: autoritet, koji proizlazi iz Božje prisutnosti u Isusovim riječima i djelima. Isusove su riječi stvarnost i pokazuju su se djelotvornima. Iza njih stoji Bog i zbog toga se obistinjuju.
Opširnije: Zlo uvijek mora odstupiti pred Božjim autoritetom i djelovanjem
Dominikanci su u petak 26. siječnja 2018. u Multimedijalnoj dvorani „Fr. Dominik Barač“ dominikanskoga samostana bl. Augustina Kažotića u Zagrebu na Peščenici ugostili poznatoga slovenskog violinista maestra Mihu Pogačnika, inovatora u polju poslovnog rukovodstva, socijalnog poduzetnika te kulturnog ambasadora Republike Slovenije. U toj je prilici mo. Pogačnik, pred brojnom okupljenom publikom, održao predavanje i koncert, a cijeli je susret sniman za programske potrebe Hrvatskoga radija.
Opširnije:Slovenski violinist Miha Pogačnik u samostanu bl. Augustina Kažotića
Opširnije:Susret s umjetnikom: Violina maestra Mihe Pogačnika iz Slovenije
Svakom kršćaninu je osobno upućen Isusov poziv: „slijedi me“, koji je bio na jednak način upućen apostolima. Na Isusov poziv Petar, Andrija, Jakov i Ivan ostavljaju svoje ribarske mreže i polaze za Isusom. Slijediti Isusa traži odlučnost i u sebi je čin povjerenja. Radi se o spremnosti na osobni susret s Isusom. Bez pitanja i onih naših uobičajenih „ali“ apostoli izabiru svoj život povjeriti „strancu“, kojega su upoznali preko Ivana Krstitelja. Njihova odluka nije odraz nekog avanturističkog duha nego je znak da su u Isusu prepoznali ono „nešto“ što može ispuniti njihova srca, za čim žude u dubini svoga bića. U Isusu su otkrili Božju blizinu i vjernik ne može ostati ravnodušan pred Božjom nazočnošću.
Opširnije:U pozadini kršćanskog poziva i identiteta stoji pitanje vjere
U četvrtak 18. siječnja u samostanu bl. Augustina Kažotića gdje živi i djeluje više od deset godina, fr. Ivica Tomljenović proslavio je 85. rođendan. Voli reći kako još uvijek može trčati uz stepenice i da ga od kad je ostario više ništa ne boli. Naša i njegova samostanska zajednica želi mu da tako i ostane bar još do stote.
Ljudski život je Božji dar. Svatko od nas je pozvan od Boga biti i postojati. U tom kontekstu možemo govoriti o našem životu kao Božjem pozivu. Svaki pojedinac je plod Božje volje. Na toj liniji razmišljanja vlastiti život gledamo kao projekt koji se ostvaruje po Božjem naumu. Nismo plod slučaja nego je naše postojanje usmjereno prema Božjem otajstvenom cilju u smislu spasenja i života u vječnosti. Pri tome ne smijemo zaboraviti da čovjek ne može ostvariti svoj poziv, tj. život u potpunosti bez odnosa i suradnje s Bogom. Pozvani smo ostvariti se po Božjoj (na)misli. Taj Božji poziv traži i pretpostavlja našu raspoloživost u vidu spremnosti za susret s Bogom i uputiti se putem kojim Bog s nama želi proći. Božji poziv nama nije prisila nego ponuda. To je vidljivo u Isusovom susretu s dvojicom učenika Ivana Krstitelja, najvjerojatnije se radi o Andriji, bratu Petrovom, i Ivanu, Jakovljevom mlađem bratu.
Opširnije:Ali teško je slijediti Isusa ako ga se ne upozna dublje