
Više puta u evanđeljima susrećemo situacije u kojima farizeji, postavljajući pitanje ili problem, nastoje Isusa uhvatiti u zamku kršenja ili suprotstavljanju zakonu (Mojsijevu). Jedno od tih problematičnih pitanja je pitanje o mogućnosti rastave braka. Iako je već Isus u evanđelju istaknuo da nije došao dokinuti nego dopuniti i izvršiti Zakon, ipak upozorava da propisi Mojsijeva zakona nisu apsolutni.

Tko god čini dobro na Božjoj je strani. Činiti dobro i borba protiv zla nije isključivo povlastica ili monopol kršćana, Isusovih učenika i nasljedovatelja. Na upozorenje i primjedbu apostola Ivana da su susreli stranca, nekoga izvan njihova kruga, koji u Isusovo ime izgoni zloduhe, te da su mu branili, Isus zauzima stav "duhovne nesebičnosti": "Ne branite mu... Tko nije protiv vas, za vas je". Očito da postoje i oni, potaknuti i nadahnuti Duhom Svetim, koji u stvarnosti žive "Radosnu vijest" i izvan grupe Isusovih učenika, boreći se protiv svakog vrsta zla.

Više puta su apostoli iznenadili Isusa nerazumijevanjem njegovih riječi, koje su često bile u suprotnosti s njihovim načinom razmišljanja ili su, čak, izazivale kod njih strah. To se posebno odnosi na Isusove navještaje vlastite smrti i uskrsnuća kada im je govorio „da će biti predan u ruke ljudima, da će ga ubiti, a on, nakon tri dana ustati." Isusovo „predanje u ruke ljudima" je samo nastavak i potvrda njegova života koji je bio u znaku služenja i predanja za spasenje i dobro ljudi. Bog je ljubav, a ljubav je uvijek jedna vrsta izlaženje iz sebe i predati se u ruke drugome. U tom svijetlu promatramo i razumijemo Božje utjelovljenje. Suprotnost predanju ljubavi je ostati u sebi ili egoizam.
Ozdravljenje gluhog mucavca poganina, iz sidonskih krajeva, vlastiti je izvještaj evanđeliste Marka. Ovaj događaj nije zapisan kod drugih evanđelista. Ističući da „Isusu donesu nekog gluhog mucavca", Marko svojoj zajednici, ujedno i nama, želi posvijestiti ulogu posredovanja i svjedočenja vjere u kršćanskom životu. Mnogi zbog svoga stanja ne dolaze Isusu sami. Sa vlastitim življenjem vjere, živeći svjedočanstvo za Isusa, možemo, po Božjoj milosti, druge dovesti Isusu ili približiti ih k njemu.
Obredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.

Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.