
Više puta su apostoli iznenadili Isusa nerazumijevanjem njegovih riječi, koje su često bile u suprotnosti s njihovim načinom razmišljanja ili su, čak, izazivale kod njih strah. To se posebno odnosi na Isusove navještaje vlastite smrti i uskrsnuća kada im je govorio „da će biti predan u ruke ljudima, da će ga ubiti, a on, nakon tri dana ustati." Isusovo „predanje u ruke ljudima" je samo nastavak i potvrda njegova života koji je bio u znaku služenja i predanja za spasenje i dobro ljudi. Bog je ljubav, a ljubav je uvijek jedna vrsta izlaženje iz sebe i predati se u ruke drugome. U tom svijetlu promatramo i razumijemo Božje utjelovljenje. Suprotnost predanju ljubavi je ostati u sebi ili egoizam.
Ozdravljenje gluhog mucavca poganina, iz sidonskih krajeva, vlastiti je izvještaj evanđeliste Marka. Ovaj događaj nije zapisan kod drugih evanđelista. Ističući da „Isusu donesu nekog gluhog mucavca", Marko svojoj zajednici, ujedno i nama, želi posvijestiti ulogu posredovanja i svjedočenja vjere u kršćanskom životu. Mnogi zbog svoga stanja ne dolaze Isusu sami. Sa vlastitim življenjem vjere, živeći svjedočanstvo za Isusa, možemo, po Božjoj milosti, druge dovesti Isusu ili približiti ih k njemu.
Obredni zakoni o čistome i nečistome su bili jedna od tema sukoba i razilaženja između Isusa i farizeja. U ovoj točki kristaliziraju se dvije duhovnosti ili religioznosti. S jedne strane, Isus zastupa religioznost srca, koja svoje uporište stavlja na čovjekovu nutrinu, dok, s druge strane, farizeji drže se formalističke religioznosti ili duhovnosti, u kojoj je naglasak stavljen na vanjskom i formalnom održavanju propisa zakona. Za Isusa nisu problematične stvari i stvoreno, sve ono što stoji čovjeku na raspolaganju, nego čovjekovo srce, kad se prepusti zlu i grijehu, jer tada pretvara se u izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Ako čovjekovo srce nije u skladu s Božjim riječima i vlastitom sviješću, postaje korijen zla i grijeha u čovjekovu životu.

Isusov euharistijski govor u šestom poglavlju Ivanova evanđelja naići će na zid nerazumijevanja kod jednog dijela njegova slušateljstva, pa čak i među širim krugom onih koji su ga pratili. Uz komentar „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?", oni „odstupiše, više nisu išli s njime". U njihovom nedostatku vjere iz povjerenja u Isusov euharistijski govor o kruhu života krije se manjak pouzdanja u Isusa, odnosno sumnja da je Isus taj koji može podariti život vječni. Ova epizoda iz Isusova života otkriva jednu dimenziju u našem življenju vjere danas. I nama neke riječi Evanđelja ili crkvenoga nauka mogu činiti se tvrdim, bilo našem razumu ili volji. Vjera uvijek u sebi iziskuje određenu poslušnost. Ne slijepu poslušnost razuma nego pobožnu poslušnost u smislu priznavanja granica vlastitog razuma.
Euharistija predstavlja središte i vrelo kršćanskog života. Za kršćanina je euharistija, kao mjesto privilegiranog susreta s Kristom, središte njegova duhovnog života. Same Isusove riječi iz Ivanova evanđelja: „Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni." objašnjavaju zašto Crkva, a time i svaki vjernik, gradi svoj identitet na euharistiji, središnjem, djelotvornom i živom znaku Kristove prisutnosti s nama i u nama, crpeći iz nje vlastitu snagu za svoje poslanje. Isus je živi kruh koji je s neba sišao i zbog toga je euharistija temelj zajedništva vjernika s Isusom Kristom, otkupiteljem i spasiteljem.
Opširnije:"Tko god bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijek."
Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u svojim temeljima ima tradiciju i predaju Crkve da je Marija na kraju života „usnula", tj. dušom i tijelom uznesena bila na nebo. Razlog toga vjerovanja je bila Marijina uloga u povijesti spasenja, odnosno posebnosti njezine suradnje, kao Majke Božje, s Bogom. Kad razmišljamo i govorimo o Marijinom uznesenju na nebo, ne smijemo pasti u zamku i poistovjetiti to s Kristovim uzašašćem na nebo.
Kroz Ivanovo evanđelje provlači se pitanje, koje je mučilo prve kršćane, zašto Židovi nisu povjerovali u Isusa, odnosno zašto ga nisu prihvatili Mesijom budući da je Isusovo poslanje i propovijedanje među njima završilo neuspjehom?! Jedan od razloga njihove nevjere sadržan je u njihovom mrmljanju na Isusovu tvrdnju da je kruh koji je sišao s neba: „Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo mu li mu oca i majku? Kako sada govori: 'Sišao sam s neba'"? Prema židovskoj predaji i tradiciji kada Mesija dođe nikoga neće poznavati, drugim riječima, neće imati zemaljsko podrijetlo. Židovi nisu očekivali utjelovljenog Mesiju i zbog toga odbijaju prihvatiti Isusovo božansko podrijetlo.
Ovdje pogledajte izvještaj LaudatoTV o proslavi blagdana našega Zaštitnika i Blaženika