Župna kateheza (vjeronauk) za učenike 7. i 8. razreda počinje u ponedjeljak. 6. listopada, po slijedećem rasporedu:
Misa i zaziv Duha Svetoga u povodu početka nove školske godine slavljena je u crkvi našega Blaženika u četvrtak 25. rujna. Misu je predvodio župnik p. Marko Bijelić. U prigodnoj propovijedi učenicima je poručio da u ovom suvremenom svijetu njihovo učenje i rast u znanju bude praćeno svjetlom vjere. Polazeći od današnje situacije društva u kojemu jesmo, gdje se primjećuje rast razočaranja, obeshrabrenosti i svojevrsne paralize uma i dobre volje, župnik je podijelio svoju nadu i želju da nove generacije učenika budu generacija nade, koje se ne će pomiriti sa sadašnjim stanjem obeshrabrenosti, koje potiče na bijeg i zatvaranje u neki svoj svijet individualizma i dvoličnosti, kao da se ne ništa ne može učiniti.
Mama mi je često pričala ovu priču:
Bila jednom jedna mlada žena, veoma bogata, koja je imala sve: predivna muža, savršenu djecu, jedinstvenu, skladnu obitelj, jako dobro plaćen posao. Međutim, ona sve to nije uspijevala pomiriti: posao i dužnosti uzimali su joj sve vrijeme i njezin je život uvijek bio manjkav na nekom području. Ako joj je posao uzimao mnogo vremena, ona ga je nadoknađivala na uštrb djece; ako su se pojavili problemi na poslu, zapostavljala je muža..., radi posla, osobe koje je voljela uvijek je ostavljala za kasnije.

Bio je jedan čovjek koji je želio slijediti Isusa i tako dospjeti u Kraljevstvo nebesko. U dubokom snu, taj čovjek je želio porazgovarati s našim Gospodinom i pokazali su mu šumski put. Nakon što je malo hodao tim putem, susreo je Isusa i izložio mu je svoju namjeru. Gospodin ga je pogledao s beskrajnom nježnošću, zatim iščupao iz tla jedno stablo, mlado ali visoko, i rekao mu: Prijeđi put svoga života s ovim križem na ramenima i tako ćeš dokučiti Kraljevstvo nebesko. Čovjek je započeo put s velikim oduševljenjem i pun dobrih namjera, ali ubrzo je zamijetio da je teret na njegovim ramenima odveć težak i da ga prisiljava na spori, a katkada i bolan hod. Jednom prilikom dok se odmarao, pred njim se pojavio sotona i darovao mu sjekiru, dajući mu je bez ikakvih uvjeta.
Svaki čovjek teži prema savršenom i lijepom. Teži k skladu i istinskoj ljepoti. Ljepota nas svakodnevno iznenađuje u prirodi, u stvorenjima - osobama. Mami nas k sebi i poziva na igru. Ona je odraz savršenstva – slika onostranog i odsjaj duha. Prepoznajemo je u transcendentalnim tragovima koji su išarali naš životni prostor. Otkrivamo je u buđenju jutra te u stapanju mora i pješčanog žala. Smije nam se u prolazu i daruje nas svojim ukrasima. Susrećemo je na prozorima čovjekove duše jer duh je taj koji pokreće ljepotu i daje joj prepoznatljivi sjaj. Svaka ljepota, divna je melodija koja nas privlači i veseli te nam nosi poruku o Bogu.
Tko je Sin čovječji, odgovor službeni - dogmatski možda nije upitan. Već je kršćanstvo kristaliziralo svoj teoretski odgovor tokom prvih stoljeća. Vidno je iz Vjerovanja. Međutim, jedno je što je u Vjerovanju, što je odgovorio Petar, a drugo i najvažnije je ono kako mi odgovaramo tko je za nas – mene - tebe, Isus Krist. Ovo bi se pitanje danas možda moglo postaviti i ovako: Je li vjerovanje program i način našega življenja? Kako se ponašamo u svojemu životu? Da li bi bilo moguće iz našeg života uočiti naše vjerovanje? Da li bi prema našemu životu bilo moguće "nacrtati" lik Isusa Krista? Kakav bi ispao taj lik? Da li bi se uopće mogao prepoznati u Isusu Kristu Evanđelja?
Opširnije:Oni koji ljube dati će i pravilan odgovor tko je Isus (Mt 16,13-20)
Bog je uvijek širi i univerzalniji od svih naših pojmova i zajednica. Bog je Bog svih ljudi i sveg svemira. Svako privatiziranje Boga je očit znak da se ne vjeruje i Isusovog Boga nego u "svojeg", a "naš" bog je uvijek naša tvorevina. Boga se ne pravi svojinom nego se Bogu predaje. Strašno smo skloni sve sužavati na sebe i oko sebe. Na svoje ideje, svoje vjerovanje, svoj način življenja... I Bog bi nas morao slušati! Koliko ljudi, pa i svećenici zahtijevaju da ih Bog služi i sluša. Zaboravljaju ili zaboravljamo da mi moramo slušati Boga.