Život je Božji dar povjeren svakome od nas. Taj dar nosi sa sobom i odgovornost. Odgovornost prema životu jest ujedno odgovornost pred Bogom za vlastite darove, vlastitu zadaću u životu, koju moram ispuniti. Život nije gotov dar, zaokružen ili savršen, nego ga svatko od nas mora dopuniti, dovršiti, usavršiti i podariti mu ljudski oblik, tj. trag i pečat vlastitog bića i osobnosti. Isusova prispodoba o talentima jasno upućuje da ne možemo pobjeći od te odgovornosti. Računica je jasna: gospodar će doći i nitko ne može izbjeći podastiranje završne računice. Zanimljiva je ta Božja logika ili matematika na temelju Isusova propovijedanja: Bog ne gleda konačni rezultat u vidu uspjeha.
Opširnije:Talenti i život se umnažaju i rastu konkretnim djelima ljubavi
U kritici farizeja i pismoznanaca Isus je (bio) neumoljiv. Svoje učenike ne upozorava na njihovo učenje nego na ponašanje, koje ne dolikuje zajednici njegovih učenika. Ta kritika vrijedi i za nas, vjernike, jer farizeji i pismoznanci su svojim životom trebali biti uzor vjerničkog života. Problematično u njihovim postupcima bila je njihova glad i pohlepa za slavom i priznanjima. Umjesto da im bude stalo jedino do Boga, njima je u srcu jedino stalo do samih sebe, da bude slavljeni i hvaljeni zbog svojih pobožnih čina.
Opširnije:Samoljublje oduzima vjeri njezinu plodnost i uvjerljivost
Za kršćanina mudrost je znanje oplođeno iskustvom i stavljeno u službu dobra. U svjetlu evanđelja mudrost je princip ili načelo ponašanja Kristovih učenika, koje se temelji na slušanju i vršenju Isusovih riječi u svakodnevici života. To je zorno prikazano u Matejevom evanđelju Isusovom prispodobom o "mudrim i ludim djevicama". I jedne i druge čekaju zaručnika, ali razlika je u činjenici da su mudre djevice spremne dočekati zaručnika, dok se lude nalaze bez ulja u svjetiljkama. Za Mateja način na koji se odnose prema iščekivanju ili očekivanju zaručnika jest kriterij za razlikovanje mudrih od ludih djevica. Mudre su djevice, za razliku od ludih, ozbiljno shvatile svoju zadaću i pripremile se za iščekivanje i doček zaručnika. Zaručnik koji kasni, ali koje sigurno dolazi, eshatološka je slika posljednjih vremena. Vječnost je na putu prema sadašnjosti, tj. nama.
Opširnije:Kršćanska mudrost je nužno povezana s budućnošću i vječnošću
Tko je kršćanin? Što znači biti kršten? Smjernice za dati odgovor na ova pitanja Isus je ponudio, odgovarajući na upit jednog zakonoznanca o najvažnijoj zapovijedi između 613 sadržanih u Zakonu. Isus odgovara kao što bi odgovorio svaki (pobožni) Židov: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
Današnji svetac: Martin iz Porresa
Rođen je 1579. u Limi, u Peruu, od španjolskog viteza Juana i oslobođene crnkinje Ane Velasquez. Martin je svjedok bolno poniženoga crnačkog pučanstva u Novome svijetu. Bio je pomoćnik brijača kad je zaiskao da bude primljen u Red propovjednika. Određen za brata suradnika u samostanu Gospe od Ružarija u Limi, svečane je zavjete položio 1603. Jednostavan, skroman i duboko pobožan, određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom.
Isus Krist je središte našeg vjerničkog života. Zovemo se kršćanima po Isusu Kristu jer smo njegovi učenici. Naš kršćanski život je prije svega poziv. Pozvani smo izgrađivati kraljevstvo Božje u svijetu, svjedočeći vlastitim životom evanđelje. Nema življenja kršćanskog poziva bez zajedništva i osobnog odnosa s Isusom Kristom, našim Spasiteljem i Učiteljem. Sa svakim od nas Bog ima plan, svakome od nas je Bog dao vlastiti put za življenje ovoga poziva. Bez zajedništva s Bogom i bez vlastitog zajedništva u Crkvi, mističnom tijelu Kristovu, teško je doprinositi da kraljevstvo Božje raste među ljudima. Jedan od pojmova u Bibliji koji predstavlja i u sebi sadržava to zajedništvo je slika gozbe.
Opširnije:Zašto su uzvanici prezreli i odbacili Kraljev poziv?
Božja Riječ nas poučava da Bog, komu pripada sva vlast i čast i koji je jedini dostojan našeg klanjanja, zauzima prvo mjesto u našem životu. Dajući Bogu ono što mu pripada, uspostavljam pravi odnos s Bogom, koji ujedno postaje temelj za ispravni odnos prema svemu drugome. O tome govori tvrdnja Isusova odgovora: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" na pitanje farizeja: "je li dopušteno dati porez caru? " Mi pripadamo Bogu jer sve što imamo i što jesmo jest dar Božje ljubavi. Darovati sebe Bogu je ujedno čin zahvalnosti Bogu.
Opširnije:Čovjek je stvoren na Božju sliku i zato pripada Bogu
Isus je bio kritičan prema predstavnicima i vođama židovskog naroda, o čemu svjedoče neke njegove prispodobe, posebno ona o vinogradarima ubojicama, koja je svojevrsni nastavak njegove prispodobe o dvojici sinova. Starješine i glavari svećenički su se lako mogli prepoznati u okrutnim vinogradarima, koji nastoje prisvojiti ili oteti vinograd koji im je povjeren na upravljanje. Ovom im prispodobom Isus kritički predbacuje nedostatak ili manjak plodova istinskog obraćenja. Za evanđelista Mateja i prve kršćane u ovoj prispodobi je Isus nagovijestio ishod svoga života: smrt na križu.
Opširnije:Ne živimo isključivo za sebe nego za Boga i njegovu stvar
Uzimajući u obzir jasnu tvrdnju iz Jakovljeve poslanice da je vjera bez djela mrtva, shvaćamo da se Božja volja ne ispunja riječima ili usnama, nego konkretnim djelima u životu, tj. srcem. Naše riječi Bogu, naše molitve, ako nisu potvrđene i poduprte životom, ostat će na razini praznih obećanja. Vjera se potvrđuje i svjedoči djelima i životom, a ne riječima i dokumentima. Moramo imati na pameti da je Isus prispodobu o dva očeva sina, pozvana na rad u vinograd, uputio „glavarima svećeničkim i starješinama naroda“, koji su lijepo govorili o Bogu, održavali običaje i tradiciju vjere i hvalili se svojom vjerom, ali nisu izvršavali u poslušnosti volju Božju.
Opširnije:Problem deklarativne vjere je u opasnosti od licemjerja
Polazeći od Pavlove tvrdnje da "smo opravdani milošću snagom vjere u Isusa Krista", svoj odnos s Bogom ne možemo temeljiti na našim zaslugama nego isključivo na obilju Božje dobrote i milosrđa budući da Bog svako naše vjerničko nastojanje nadilazi svojom dobrotom i ljubavlju. Isticati pred Bogom vlastite zasluge i prava znači pokušati Boga podrediti vlastitim očekivanjima. Često razlog našega razočarenja u životu u vjeri upravo leži u svakidašnjem iskustvu da je Bog "iznevjerio" naša očekivanja.