U samostansko-župnoj crkvi našeg blaženika u ponedjeljak 31. srpnja, počela je trodnevnica uoči blagdana bl. Augustina Kažotića, zaštitnika samostana i župe. Misno slavlje prvog dana trodnevnice predvodio je p. Alojz Ćubelić. Njegovu propovijed donosimo u cijelosti: "Tamo od Kanta osnovno pitanje koje zaokuplja naše suvremenike jest tko je čovjek. To pitanje nije samo povlastica onih koji ionako postavljaju pitanja, (netko će primijetiti i previše!) već svakog čovjeka okrzne i obilježi na ovaj ili onaj način. Riječ je o tome da se odredimo prema tome tko jesmo i što nas ponajviše određuje kao ljudska bića.
{youtube}Rqr-ZTjNLq8?rel=0&{/youtube}
Blagdan najstarijega hrvatskog blaženika zagrebačkog biskupa i dominikanca bl. Augustina Kažotića svečano je proslavljen na blaženikov blagdan u četvrtak 3. kolovoza u njemu posvećenoj župi i samostanu. Misno je slavlje predvodio vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u suslavlju s petnaestak dominikanaca i svećenika prijatelja koje je predvodio dominikanski provincijal o. Slavko Slišković. Na početku mise kardinal je izrazio želju da Kažotić što prije postane proglašeni svetac Katoličke Crkve te je izrazio žaljenje što vjernici preslabo nasljeduju svoje svece i potaknuo da se po primjeru svetaca živi i da se na njima nadahnjuje.
Jedna od složenijih Isusovih prispodobi jest ona o žitu i kukolju, kojom se Isus dotiče jednog od glavnih problema svake religije: pitanje zla u svijetu. U prispodobi Isusov stav je jasan: zlo ni u kojem slučaju ne dolazi od Boga. Zlo u svijetu među ljudima je djelo i zasluga Sotone, neprijatelja Boga i čovjeka. Druga tema koje se Isus dotiče ovom prispodobom je Božja strpljivost. Bog ne tolerira zlo, ali vjeruje u čovjeka i njegov potencijal za dobro budući da je njegov stvoritelj. Zlo će na kraju povijesti biti odstranjeno i uništeno, ali Bog u svom milosrđu strpljivo čeka obraćenje svakog grešnika. Čovjek je po svojoj naravi puno nestrpljiviji i skloniji suđenju, osudama i „katalogizaciji“. Kao što gospodar njive odbija zahtjev svojih slugu za hitnim djelovanjem i čišćenjem njive od kukolja, tako i Bog dopušta da dobri i zli rastu zajedno.
Opširnije:Strpljivo milosrđe je jedini način da kukolja bude što manje

Trinaesto poglavlje Matejeva evanđelja završava s tri Isusove prispodobe o Kraljevstvu nebeskom. Radi se o prispodobama o blagu i biseru, koje se međusobno nadopunjuju i o ribarskoj mreži. Zanimljivo je da ove prispodobe susrećemo samo kod evanđelista Mateja. Ovim prispodobama Isus poziva svoje slušatelje na radikalno nasljedovanje. Kraljevstvo Božje zahtjeva odluku koja je istovremeno spremnost na odricanje od svega. Onaj tko otkrije i prihvati Boga za smisao svoga života, našao je svoju vječnu sreću. Kraljevstvo nebesko ne trpi oklijevanje.
Matej donosi u svom evanđelju cjelinu ili blok od sedam Isusovih prispodoba. Prva prispodoba je o sijaču. Zanimljivo je da je to jedna od rijetkih prispodoba koje susrećemo u druga dva sinoptička evanđelja: Markovom i Lukinom. Kroz prispodobu, njezine simbolične slike i metafore Isus progovara o otajstvu (misteriju) Kraljevstva Božjega, otkrivajući slušateljima njegovu skrivenu prisutnost u življenoj stvarnosti. Prispodoba o sijaču je slikoviti Isusov govor o riječi Božjoj kao sjemenu što ga sijač obilno sije. Kroz slike sijanja, kojima nam je predočena sudbina sjemena, Isus ističe glavnu činjenicu: sjeme je posijano u našim životima.
Opširnije:Isusova prispodoba o sijaču otkriva dramatičnost našega života
Isus je u očima većine njegovih suvremenika bio percipiran kao rabi, tj. učitelj, koji je poučavajući i propovijedajući Kraljevstvo nebesko, otkrivao Mudrost Božju, usmjerenu na puninu čovjekova života i smisao njegova postojanja. Ta objavljena Božja mudrost je posebno usmjerena k malenima i neznatnima. Radi se, prema biblijskom shvaćanju, o siromašnima: svima onima koji su svjesni svoje ovisnosti o Bogu. Za Isusa „mudri i umni“ su oni koji su samodostatni, koji se isključivo oslanjaju na sebe. Vjera uključuje tu ovisnost, tj. potrebu za Bogom. Bez Boga život nema puninu smisla. Trenuci molitve, kada se je Isus povlačio u osamu, razgovor i zajedništvo s Ocem nebeskim, znak su njegove ovisnost o Ocu, koju je rado prihvaćao i na koju je druge poticao.
Živjeti vjeru nije samo u pukom izvršavanju zapovijedi, nego zahtijeva vjerno nasljedovanje Isusa Krista u njegovim riječima i životu. Isus Krist, Sin Božji, je naš put spasenja. Vjerodostojnost vjere se potvrđuje snagom svjedočenja pred poteškoćama i protivljenjima svijeta. Tko nije vjeran Kristu, tko ga zaniječe pred svijetom, ujedno odbacuje dar njegova spasenja. Na to upozoravaju Isusove riječi: "Tko god se, dakle, prizna mojim pred ljudima, priznat ću se i ja njegovim pred Ocem, koji je na nebesima. A tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred svojim Ocem, koji je na nebesima". Poziv na postojanost i vjernost Kristu u iskušenjima života, kao i u duhovnom boju, odraz je radosti evanđelja koju nam Bog daruje.
Isus i njegova Radosna vijest (evanđelje) su zahtjevni. Evanđelje stavlja jasne uvjete i norme pred svakoga onoga tko želi biti kršćanin i ići za Isusom Kristom, spasiteljem i učiteljem. O beskompromisnosti i radikalnosti Isusova stava govore njegove riječi apostolima: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ Da li ovom izjavom Isus relativizira ljubav prema našim bližnjima? Zar je ljubav prema Bogu isključiva i ne dopušta ljubav prema drugom čovjeku? Kada promišljamo Isusove riječi o ljubavi prema Bogu, polazimo od istine da je Isus Krist vrhunac Božje objave.
Opširnije:Onaj tko ljubi istinski Boga ne bježi od križa Isusa Krista