Tko je kršćanin? Što znači biti kršten? Smjernice za dati odgovor na ova pitanja Isus je ponudio, odgovarajući na upit jednog zakonoznanca o najvažnijoj zapovijedi između 613 sadržanih u Zakonu. Isus odgovara kao što bi odgovorio svaki (pobožni) Židov: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.
Današnji svetac: Martin iz Porresa
Rođen je 1579. u Limi, u Peruu, od španjolskog viteza Juana i oslobođene crnkinje Ane Velasquez. Martin je svjedok bolno poniženoga crnačkog pučanstva u Novome svijetu. Bio je pomoćnik brijača kad je zaiskao da bude primljen u Red propovjednika. Određen za brata suradnika u samostanu Gospe od Ružarija u Limi, svečane je zavjete položio 1603. Jednostavan, skroman i duboko pobožan, određen za manje cijenjene službe, bio je od Boga uzvišen nebeskim darovima i karizmom.
Isus Krist je središte našeg vjerničkog života. Zovemo se kršćanima po Isusu Kristu jer smo njegovi učenici. Naš kršćanski život je prije svega poziv. Pozvani smo izgrađivati kraljevstvo Božje u svijetu, svjedočeći vlastitim životom evanđelje. Nema življenja kršćanskog poziva bez zajedništva i osobnog odnosa s Isusom Kristom, našim Spasiteljem i Učiteljem. Sa svakim od nas Bog ima plan, svakome od nas je Bog dao vlastiti put za življenje ovoga poziva. Bez zajedništva s Bogom i bez vlastitog zajedništva u Crkvi, mističnom tijelu Kristovu, teško je doprinositi da kraljevstvo Božje raste među ljudima. Jedan od pojmova u Bibliji koji predstavlja i u sebi sadržava to zajedništvo je slika gozbe.
Opširnije:Zašto su uzvanici prezreli i odbacili Kraljev poziv?
Božja Riječ nas poučava da Bog, komu pripada sva vlast i čast i koji je jedini dostojan našeg klanjanja, zauzima prvo mjesto u našem životu. Dajući Bogu ono što mu pripada, uspostavljam pravi odnos s Bogom, koji ujedno postaje temelj za ispravni odnos prema svemu drugome. O tome govori tvrdnja Isusova odgovora: "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje" na pitanje farizeja: "je li dopušteno dati porez caru? " Mi pripadamo Bogu jer sve što imamo i što jesmo jest dar Božje ljubavi. Darovati sebe Bogu je ujedno čin zahvalnosti Bogu.
Opširnije:Čovjek je stvoren na Božju sliku i zato pripada Bogu
Isus je bio kritičan prema predstavnicima i vođama židovskog naroda, o čemu svjedoče neke njegove prispodobe, posebno ona o vinogradarima ubojicama, koja je svojevrsni nastavak njegove prispodobe o dvojici sinova. Starješine i glavari svećenički su se lako mogli prepoznati u okrutnim vinogradarima, koji nastoje prisvojiti ili oteti vinograd koji im je povjeren na upravljanje. Ovom im prispodobom Isus kritički predbacuje nedostatak ili manjak plodova istinskog obraćenja. Za evanđelista Mateja i prve kršćane u ovoj prispodobi je Isus nagovijestio ishod svoga života: smrt na križu.
Opširnije:Ne živimo isključivo za sebe nego za Boga i njegovu stvar
Uzimajući u obzir jasnu tvrdnju iz Jakovljeve poslanice da je vjera bez djela mrtva, shvaćamo da se Božja volja ne ispunja riječima ili usnama, nego konkretnim djelima u životu, tj. srcem. Naše riječi Bogu, naše molitve, ako nisu potvrđene i poduprte životom, ostat će na razini praznih obećanja. Vjera se potvrđuje i svjedoči djelima i životom, a ne riječima i dokumentima. Moramo imati na pameti da je Isus prispodobu o dva očeva sina, pozvana na rad u vinograd, uputio „glavarima svećeničkim i starješinama naroda“, koji su lijepo govorili o Bogu, održavali običaje i tradiciju vjere i hvalili se svojom vjerom, ali nisu izvršavali u poslušnosti volju Božju.
Opširnije:Problem deklarativne vjere je u opasnosti od licemjerja
Polazeći od Pavlove tvrdnje da "smo opravdani milošću snagom vjere u Isusa Krista", svoj odnos s Bogom ne možemo temeljiti na našim zaslugama nego isključivo na obilju Božje dobrote i milosrđa budući da Bog svako naše vjerničko nastojanje nadilazi svojom dobrotom i ljubavlju. Isticati pred Bogom vlastite zasluge i prava znači pokušati Boga podrediti vlastitim očekivanjima. Često razlog našega razočarenja u životu u vjeri upravo leži u svakidašnjem iskustvu da je Bog "iznevjerio" naša očekivanja.

Na početku svakog euharistijskog slavlja prosimo oproštenje grijeha, ispovijedajući tako vjeru u Boga, Oca milosrđa i izvor oproštenja. Priznavajući svoju grešnost i kajući se za vlastite grijehe molimo Boga da nas očisti od svakoga zla, ali ujedno tražimo snagu praštanja. Naše pouzdanje u Božje smilovanje nad nama traži od nas spremnost na opraštanje. Koliko je to ozbiljna stvar i dio kršćanskog života, pokazuje i sama molitva „Oče naša“, u kojoj nas je Isus naučio moliti: „otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim“.
Isusova tvrdnja: "gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima" znači da je Krist prisutan tamo gdje se ljudi okupljaju u njegovo ime i pouzdanom molitvom u vjeri zazivaju Božju milost. Zbog toga je Crkva kao zajednica Kristovih učenika mjesto Kristove prisutnosti. Ali ta Kristova prisutnost traži naše zajedništvo jer Crkva, vođena snagom Duha Svetog, isključivo u istinskom zajedništvu vjernika, vidljivi je znak i putokaz spasenja svim ljudima koje traže istinu i Boga.
Opširnije:Svoga bližnjega trebamo nježno i ponizno ispravljati