U petak nakon druge nedjelje poslije Duhova, slavimo svetkovinu Presvetog Srca Isusova. Crkva posvećuje cijeli mjesec lipanj otajstvu Presvetoga Srca Isusova. Pobožnost presvetom Srcu Isusovu, srcu Otkupitelju svijeta, je usko povezana uz svetu Margaretu Mariju Alacoque, koja je u svojoj dubokoj pobožnosti prema srcu Isusovu ustvrdila: "Neizmjerno je bogatstvo milosti i blagoslova što ga ovo sveto Srce u sebi krije. Ne znam ima li u duhovnom životu ijedna vježba pobožnosti koja bi mogla, u tako malo vremena,dušu bolje uzdići do najviše savršenosti..."
Talijanski dnevnik II tempo nedavno je (19. svibnja 1983.) pisao o mogućnosti kanonizacije bi. Augustina Kažotića. Tekst u slobodnom prijevodu glasi:
Među novim kardinalima nedavno imenovanim od pape Ivana Pavla II. nalazi se i Franjo Kuharić, nadbiskup zagrebački, koji je u kolovozu 1973. zajedno s Angelom Criscitom, sadašnjim biskupom Lucere i San Severa, potpisao molbu upućenu Svetom Ocu za kanonizaciju blaženog Augustina Kažotića, nekadašnjeg lucerskog biskupa.
Isus je svojom pojavom, osobnošću, riječima i djelima bio izazov za sve njegove slušatelje. Rijetko je tko ostajao ravnodušan. U evanđeljima susrećemo zgode u kojima Isus biva prihvaćen od svojih slušatelja, ali i odbijen. Oni koji ga prihvaćaju, mijenjaju se, tj. obraćaju se. Onaj tko prihvaća Isusa svojim životom, ujedno priznaje da njegov život do tada nije išao pravim smjerom. Zbog toga čini zaokret, mijenja sebe, svoje mišljenje, pogled na svijet i svoj život. No, bilo je onih koji nisu bili spremni promijeniti se ili obratiti se, poput farizeja, pismoznanaca, pa čak dijela Isusove rodbine, koji su smatrali da je Isus "pukao", poludio i zato su mu odbijali povjerovati.
Nakon svetkovine Presvetog Trojstva slavimo Tijelovo - svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Radi se o blagdanu radosti zbog Božje prisutnosti među nama, u čijem središtu jest otajstvo Posljednje večere kada je Isus ustanovio euharistiju, spomen-čin posadašnjenja proslave Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naša radost je povezana sa životom koji nam Isus daje, darivajući nam svoje tijelo, kao zalogaj kruha, i svoju krv, kao gutljaj pića „da bismo imali život u sebi“. U tom davanju sebe nalazi se Isusovo obećanje života vječnoga jer nas želi „pretvoriti“ u sebe. Kroz pričest, primanjem njegovih darova, se ostvaruje to zajedništvo s njime koje je zalog života vječnoga.


U nedjelju iza Duhova slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva, liturgijski gledano, kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetome. Vjera u Presveto Trojstvo je dio našeg vjerovanja. Ta vjerska istina se je oblikovala u četvrtom stoljeću u borbi protiv arijanizma, krivovjerja koje nije prihvaćalo božansku jednakost Krista i Duha Svetoga s Ocem. Govor o Presvetom Trojstvu je uvijek izazov budući da uključuje govor o jednom Bogu i trima božanskim osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

(Mons. Urban Krizomali, opat trogirski, u novije vrijeme jedan je od inicijatora štovanja bi. Augustina Kažotića. Iz njegove literarne ostavštine objavljujemo ovaj romansirani prikaz iz Kažotićeve mladosti).
Braća Ivan i Augustin Kažota igrala su se oko kuće. Skrivali se vješto, da ih je bilo teško pronaći. Augustin se malko više približio vratima kuće. Opazi strica kanonika Zaneka (Ivana), poljubi mu ruku i odvede ga u stan. "Doći ću večeras k vama, pa nemojte ni ti ni tvoja braća izostati da me dođete slušati". "Reci, molim te, striče, o čemu ćeš nam govoriti". "Da, da, ti to još ne možeš ni slutiti.