Nakon svetkovine Presvetog Trojstva slavimo Tijelovo - svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove. Radi se o blagdanu radosti zbog Božje prisutnosti među nama, u čijem središtu jest otajstvo Posljednje večere kada je Isus ustanovio euharistiju, spomen-čin posadašnjenja proslave Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Naša radost je povezana sa životom koji nam Isus daje, darivajući nam svoje tijelo, kao zalogaj kruha, i svoju krv, kao gutljaj pića „da bismo imali život u sebi“. U tom davanju sebe nalazi se Isusovo obećanje života vječnoga jer nas želi „pretvoriti“ u sebe. Kroz pričest, primanjem njegovih darova, se ostvaruje to zajedništvo s njime koje je zalog života vječnoga.


U nedjelju iza Duhova slavimo svetkovinu Presvetog Trojstva, liturgijski gledano, kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetome. Vjera u Presveto Trojstvo je dio našeg vjerovanja. Ta vjerska istina se je oblikovala u četvrtom stoljeću u borbi protiv arijanizma, krivovjerja koje nije prihvaćalo božansku jednakost Krista i Duha Svetoga s Ocem. Govor o Presvetom Trojstvu je uvijek izazov budući da uključuje govor o jednom Bogu i trima božanskim osobama: Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

(Mons. Urban Krizomali, opat trogirski, u novije vrijeme jedan je od inicijatora štovanja bi. Augustina Kažotića. Iz njegove literarne ostavštine objavljujemo ovaj romansirani prikaz iz Kažotićeve mladosti).
Braća Ivan i Augustin Kažota igrala su se oko kuće. Skrivali se vješto, da ih je bilo teško pronaći. Augustin se malko više približio vratima kuće. Opazi strica kanonika Zaneka (Ivana), poljubi mu ruku i odvede ga u stan. "Doći ću večeras k vama, pa nemojte ni ti ni tvoja braća izostati da me dođete slušati". "Reci, molim te, striče, o čemu ćeš nam govoriti". "Da, da, ti to još ne možeš ni slutiti.
U vjerovanju svečano ispovijedamo da vjerujemo u Duha Svetoga, treću božansku osobu, koga je Isus svojim učenicima prije smrti obećao poslati kad njega više ne bude s njima. On će biti njihov Branitelj i Duh istine, koji će svjedočiti za njega i upućivati ih u svu istinu. Što je Isus time mislio, apostoli su otkrili i iskusili na dan Pedesetnice (Duhova), pedeset dana nakon Uskrsa. Iz evanđelja je jasno vidljivo da je Duh Sveti Isusovo obećanje, tj. dar uskrsloga Isusa Krista. Silazak Duha Svetoga je za apostole značio promjenu, ulazak u jednu novu duhovnu zbilju svoga postojanja.
U čovjeku sve govori o ljubavi. Ljubav je Stvoriteljev pečat, utisnut u sve stvoreno. Svi ljudi govore o ljubavi, pjevaju o ljubavi, plaču zbog ljubavi. Ljudi u ime ljubavi rade, trude se kroz sav život, grle se ili bore, rađaju ili ubijaju život. Ljudska je povijest uzbudljiva potraga za ljubavlju, ispunjena čudesnim uspjesima, ali i strahovitim porazima. U ljudskom je srcu dubinska težnja i iskonska želja: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je jedini razlog ljudske opstojnosti. Čovjek je stvoren ljubavlju i za ljubav. Jedino se može ostvariti u ljubavi.
Uvježbani pas prati slijepca u prošnji. Čim bi stigli pred nečija vrata, pas bi počeo lajati, i ne bi prestao dok mu netko od ukućana ne ubaci novac u gubicu. Taj bi novac pas pažljivo spustio u prosjakov šešir. Koliko bi pasa moralo lajati, da svi siromasi svijeta dobiju po jedan novčić! A ipak, Bog je siromahe povjerio darežljivom čovječjem srcu, a ne psima. Zašto nama, a ne psima? Zato što smo mi Božja slika (Post 1, 26). Mi smo po darežljivosti najvjernija Božja slika, jer je Bog besplatno stvorio svijet i darovao nam badava sve što je u njemu. Zato i nas poziva da ga u darežljivosti slijedimo: "Badava ste primili, badava i dajte" (Mt 10, 8).